Termin baština je jako širok pojam a najjednostavnije ga možemo definirati kao vrijednosti koje smo naslijedili (materijalne ili nematerijalne) i one koje mi stvaramo i predajemo generacijama koje dolaze. Kulturno povijesna baština ovoga kraja tek treba biti prepoznata od lokalne zajednice. Ona je raznolika, moralo bi se ulagati u istraživanje i odrediti prioritete koji bi mogli postati dio buduće kulturne ponude Rakitna. Ovdje želim prikazati i uputiti na povijesno -arheološku baštinu o kojoj rijetko tko šta zna a kamoli da ju se i pomišlja nekome prezentirati. Ipak se nadam da će doći vrijeme kada će se i o tome početi razmišljat.
O postojanju arheoloških tragova na rakitskoj visoravni prvi put je znanstveno stručnu javnost izvijestio fra Rafael Radoš daleke 1878. godine. Te godine je u arheološkom mjesečniku “Bulletino di archeologia e storia Dalmata“ objavljeno pismo fra Radoša u kojem on navodi da se “u jednoj humki u Rakitnu, ondi zvanoj Gradina ; iđuć u gradinu, posli mnogi zaškoljina,kuta, tisnoća dođe s u jednu pećinicu širine od 3 metra. Sva ova soba, toliko sa strana, koliko po nebu , izpisana je starobosanskim pismom ali se dosad nije nitko nagnuo da ga proštije. Na ovoj gradini se vide razvaline od nekakve zgrade“. Fra Rafael je uputio još nekoliko pisama sličnog sadržaja te je njegovo dodijavanje urodilo plodom. Tadašnje austrijske vlasti uputile su u Rakitno, prvo dr.Franza Fialu a nedugo zatim i Wenzela Radymskog , koji su u nekoliko dana rekognoscirali teren i objavili prve stručne radove o nalazima u Rakitnu. Njih dvojica su uz pomoć mještana pronašli i popisali stećke. Na Petrovića gradini i na sutinskoj gradini pronašli su novčiće iz rimskog doba te ostatke ukrasnih metalnih kopči i nekog oruđa . Sve to su odnijeli u Beč i Sarajevo, tamo su nalaze pregledali i ostali stručnjaci (povjesničari, numizmatičari i arheolozi) i potvrdili tezu da se radi o jako vrijednim nalazima iz rimskog doba. O ovome su od 1891 - 1893.godine objavljivani radovi u časopisu Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegowina. Budući da su radovi objavljivani na njemačkom jeziku za Rakitno se saznalo u stručnim krugovima širom srednje Europe. Padom Austrije dolazi i do pada općeg interesa za kulturu i znanje na našim prostorima tako da se zadnjih 100 godina uspijelo samo napraviti popis lokaliteta gradina i stećaka. Stećci su zanimljiv primjer ispreplitanja materijalne i nematerijalne baštine rakitskog pa i šireg kraja. Naime, brojne su legende,mitovi i narodna vjerovanja o vilama i ostalim nadnaravnim bićima povezana uz stećke: narodna tradicija njihov je nastanak često pripisivala nadnaravnim bićima velike snage i moći, a često su im se pridijevala i čudotvorna, iscjeljujuća svojstva. Stećci predstavljaju dio zajedničke kulture i tradicije u srednjem vijeku (od 13 -16 stoljeća) na ovim prostorima. Upotreba kamena kao prirodnog resursa, koji označava vječnost i naš kulturni identitet je zapravo simbioza prirode i čovjeka, odavanja počasti kamenu na kojemu smo rođeni i koji na kraju predstavlja čuvara naših predaka, običaja, znanja, sposobnosti, snage te naše interpretacije baštine za sve buduće generacije. Eminentni stručnjaci za gradine i stećke, Šefik Bešlagić i Đuro Basler su od 1953 -55.godine istražili i popisali nekropole između Čvrsnice i Vrana i o tome je objavljen rad pod nazivom “ Stećci na Blidinju“. Nema sumnje da su i rakitske stećke klesali isti majstori i u isto vrijeme kao i na Blidinju . Svi oni pripadaju istom arhitektonsko – građevinskom stilu. Jedina razlika je što su na Blidinju bogatije ukrašeni što je sigurno ovisilo, kao i danas, o vještini pojedinog majstora i platežnoj moći naručitelja. Podnožja Štitara, Bosiljne, Mratnjače, Oluje i Oštrca su obilovali kamenim bogatstvom, koje su stanovnici koristili za usijecanje stećaka, tj. procesa odvajanja kamenog bloka od žive stijene. Proces od usijecanja, odlamanja, vađenja, ukrašavanja i prijevoza na odredište, do nekropole tražio je dosta vremena i truda. Suhi drveni klinovi bi se stavljali u prirodne pukotine, te se isti polijevali vodom. Nakon toga dolazi do širenja drveta, tlak raste i dolazi do cijepanja kamena uzdužno. U cijepanju stećaka, koristilo se čekiće, dlijetima i polugama. Pravile bi se rupe u koje se sipala voda, a zimske temperature bi učinile svoje, te bi dolazilo do pucanja žive stijene. Proces usijecanja kamenih blokova i transporta vršio se uglavnom zimi, iz praktičnih razloga, zimi je lakše dolazilo do pucanja kamena nakon što bi sipali vodu u rupe ili manje pukotine, a i transport nekoliko tona teškog stećka se lakše vršio zimi po smrznutom tlu . Stećci su bili u obliku ploča, sanduka, sljemenjaka, križeva te amorfnih spomenika. Nakon obrade u kamenolomu stećci su se prevozili pomoću saonica, koje su klizile preko drvenih oblica. Drvene saonice bi se pravile najčešće od hrastovog drveta, dvije grede bi spajali sa poprečnim gredama, stvarajući saonice. Za stećke koji teže i po nekoliko tona , koristilo se volove kao radnu snagu pri transportu stećaka. Kada se biralo mjesto za nekropolu pazilo se da to bude u blizini kamenoloma, a ako je bio u pitanju udaljeniji lokalitet pazilo se da teren bude ravan, da ne bude prevelikih strmina koje bi otežavale ljudima transport stećaka. Najčešći motivi na stećcima su križ , polumjesec, sunce i zvijezda. Od životinja najčešće su prikazani jelen, pas,zmija i konj. Ljudi su prikazani u scenama lova, borbi konjanika ili plesa (kola). Scene lova čest su motiv na stećcima , najčešće se prikazuje lov na jelene koje love konjanici uz pratnju pasa, a rjeđe su prikazani lovci pješaci. Stručnjaci su na području Rakitna popisali preko 400 stećaka na deset lokaliteta i nekoliko gradina pa ih donosim u izvornom obliku kako je objavljeno u Arheološkom leksikonu BiH, iz 1988.godine.
Video - Rakitno - Stari zenidbeni obicaji
Izvor: youtube.com / Ante Mihalj
Glumci: Fabijan Markota (mladoženja), Anđa Tokić (mlada), Zora Mihalj (majka od mlade), Žarko Mihalj Šumarov (mladin otac) Stipe Markota (mladoženjin otac), Ruža Zlomislić-Ruška (mladoženjina majka), Bože Mihalj (stari svat). Gangaši: Ante Rezo, Stipe Rezo, Ljubo Sabljo-Musić. Pjevačice svatovski pjesama i gange: Ruža Bonić-Raković, Ana Romić-Rapić, Marija Sabljo-Mašić, Zora Mihalj-Šmatanović, Lucija Mihalj-Lucka Gabrić, Dragica Bonić-Kašarevića, Anđuka Bonići, Matija Maca Tokić i Marija Petrović-Mermerović (opremajiu mladu), Nevenka Petrović-Malanović, Mara Zlomislić-Žulja (sudionice u svatovima), Ratomir Zlomislić (u pratnji prošnje).
Zenska Ganga Rakitno YouTube
Izvor: youtube.com / Bilan Srcetovic
Slike kulturna baštine Rakitna
Proslijedijo: Marko Sabljo